Često nije prijatan prema novinarima, sudije koje sude njegove mečeve obliva hladan znoj od njegovog pogleda, ne štedi ni svoje protivničke igrače niti trenere, poput Pepa Guardiole, Zlatanovog nekadašnjeg trenera iz Barcelone s kojima je u smrtnoj zavadi… No, negdje u dubini duše, ova bosansko-švedska svađalica s pariskom adresom, zapravo je dobra, plemenita osoba, možda najbolji čovjek kojeg današnji nogomet ima. Zlatan Ibrahimović, sin siromašnih balkanskih imigranata, odrastao na marginama švedskog društva, jako dobro zna kako je u životu biti niko i ništa, kako je biti siromašan, mali i beznačajan za velike i bogate. Ti mali i nepoznati ljudi dolaze na stadione, provode vrijeme uz televizor, navijajući za ljude poput Ibrahimovića. Zlatan im se morao odužiti, i to je uradio na najoriginalniji način. Kao ambasador učesnik kampanje Ujedinjenih nacija protiv gladi u svijetu, World Food Programme (WFP), Zlatan je na svom tijelu ispisao imena 50 malih nepoznatih ljudi, onih koji predstavljaju gladne i zaboravljene, njih više od 850 miliona. Carmen, Mariko, Antoine, Sawsan, Chheuy, Lida, Siatta, Rahma, Yaae, Abdullah… njihova su imena, ali nema imena Hajrudina Kamenjaša, dječaka iz Vareša, koji je zauvijek sklopio oči a da mu se nije ispunila najveća želja: da upozna velikog Zlatana…