Zakonitost dokaza dobivenog uzimanjem tjelesnih uzoraka od osumnjičenog odnosno optuženog
8.
Član 123. stav 2. i 3. Zakona o krivičnom postuku Federacije Bosne i Hercegovine

S OBZIROM DA, PREMA ODREDBI ČLANA 123. STAV 3. ZKP FBIH, PODUZIMANJE TJELESNOG PREGLEDA OSUMNJIČENOG ODNOSNO OPTUŽENOG I DRUGE RADNJE U VEZI S TIM NAREĐUJE SUD, A AKO POSTOJI OPASNOST OD ODLAGANJA – TUŽITELJ, UZIMANJE TJELESNIH UZORAKA OD OSUMNJIČENOG U SVRHU DNK ANALIZE MOGUĆE JE SAMO NA OSNOVU NAREDBE SUDA ODNOSNO – KADA POSTOJI OPASNOST OD ODLAGANJA – NA OSNOVU NAREDBE TUŽITELJA. U SUPROTNOM, SAM UZETI TJELESNI UZORAK KAO I NALAZI I MIŠLJENJA VJEŠTAKA KOJIMA JE IZVRŠENA NJEGOVA ANALIZA – NEZAKONIT SU DOKAZ (ČLAN 11. STAV 2. I 3. ZKP FBIH).

Iz obrazloženja:

“Iako se tokom provođenja kaznenog postupka u skladu sa članom 123. stav 2. ZKP FBiH, kada je to potrebno radi utvrđivanja važnih činjenica, može izvršiti uzimanje tjelesnih uzoraka od optuženog, pa čak i bez njegovog pristanka, provedena radnja nije zakonita iz razloga jer je prilikom uzimanja brisa bukalne sluznice od tada osumnjičenog D.M. postupljeno suprotno odredbi člana 123. stav 3. ranije navedenog zakona, koja na izričit način propisuje da poduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a ako postoji opasnost od odlaganja – tužitelj. Ovako pribavljeni dokaz je zbog ranije navedenog propusta nezakonit, isti se kao takav nije mogao koristiti kod izrade nalaza koji se sačinjen od strane JU Zavod za sudsku medicinu Republike Srpske Banja Luka, pa je dio tog nalaza gdje je došlo do njegovog korištenja valjalo izdvojiti iz spisa predmeta. Nezakonit je primarno pribavljeni dokaz pa slijedom toga i dokaz dobijen na osnovu tog dokaza. Istovjetno se zaključuje i kada je u pitanju dio predmetnog nalaza u kojim je ovaj nesporni uzorak doveden u vezu sa tragovima koji su pribavljeni prilikom kriminalističko-tehničkog pregleda vozila -



zapisnik MUP Z., Uprava policije, Odsjek za kriminalističku tehniku i KDZ Z. od 19.09.2011. godine.”

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 04 0 K 003843 14 Kžk od 17.02.2015. godine)