Sa pozicije striktnog pozitiviste, mislim.
Ogromna vecina razlicitih vrsta osjecanja nas samo koci u zivotu.
Razumijem ljubav, opet sa pozitivisticke strane bi se moglo protumaciti kao potreba za produzenjem vrste i sa obezbjedjivanjem sto boljih uslova za prezivljavanje potomaka (zajedno smo jaci!) Cuo sam cak za nekakvu krizu sedme godine veze, vezanu mozda za momenat kad mladuncetu homo sapiensa nije bas neophodno imati oba roditelja kao u najranijem djetinjstvu.
Razumijem osjecaj prijateljstva, iz slicnih razloga, ocigledno je da je covjek coporativna zivotinja koja lakse prezivljava kad uspostavi blizak kontakt sa sebi slicnima.
Zavist (zelja za predominacijom tipicna za vodju copora koji zeli sve za sebe), ljubomora (mogucnost da mladunce ne bude tvoje, ili da tvoj muzijak hrani necije tudje mladunce a ne tvoje, to je ujedno i razlog zbog cega, u osnovi, zena vise strahuje od emotivne veze svog muskarca, a muskarac od cina seksualne prevare) itd...
Svrha straha je evidentna.
Covjek kad se nalazi u stanju malo teze psihicke boli zbog razlicitih osjecanja, poput mene u ovom momentu, moze sebi dozvoliti da o osjecanjima razmislja na ovako cinican i bioloski nacin, jer mu, vjerujte, bude lakse.
Sve pada u vodu kad se malo pozabavis nekim manje banalnim osjecanjima.
Stid.
Cemu sluzi stid?
Ako stid predstavlja upozorenje da radis nesto drustveno neprihvatljivo, da li to znaci da su moralne norme drustva toliko bitne za prezivljavanje vrste da su nam se na neki nacin usadile u genetski kod?
Ili imaju neko dublje, atavicko i eskatologicno znacenje?
Bol zbog udaljavanja voljene osobe?
Nostalgija?
U zavisnosti od eventualnog uspjeha diskusije, zelio bih se kasnije osvrnuti na Junga, na tri komponente unutrasnjeg zivota (intelekt, spiritualno, sentimentalno) i na nacin na koji se spiritualno moze ugusiti u jednoj od preostale dvije komponente. Zato je diskusija ovdje gdje jeste.
Covjek sam koji vrlo, vrlo, intenzivno, gotovo ekstremno, osjeca.
Zasto?