Kazivanje starca Pajsija Svetogorca

Starac je počeo da nam priča:

- Iz iskustva znam da su ljudi podijeljeni u dvije kategorije, treća kategorija ne postoji; ljudi pripadaju ili jednoj ili drugoj.


Prvi podsjećaju na muhu.
Glavna osobina muhe je da nju privlači nečistoća. Kada se, na primjer, muha nađe u bašti punoj cvijeća prekrasnog mirisa, ona ga neće ni primijetiti i zaustaviće se na nekoj nečistoći koju nađe na zemlji. Počeće da kruži unaokolo i osjetiće se sasvim lagodno u smradu. Ako bi muha mogla da govori, a vi zatražili da vam u bašti pokaže ružu, odgovorila bi: “Ja uopšte ne znam kako ruža izgleda. Znam gdje da nađem đubre, toalete i blato.”

Postoje ljudi koji podsjećaju na muhu. Ljudi koji pripadaju ovoj kategoriji navikli su da misle negativno i u životu uvijek traže loše strane, nipodoštavajući i odbijajući prisustvo dobra.

Druga kategorija su oni koji podsjećaju na pčelu, čija je glavna osobina da uvijek traga za nečim slatkim i prijatnim da bi na njega sletjela. Kada bi se pčela našla u sobi punoj nečistoće, sa komadićem bombone u uglu, ona bi zanemarila svu onu nečistoću i sletjela na bombonu. Kada biste od pčele tražili da vam pokaže gdje se nalazi baštensko đubre, odgovorila bi: “Ne znam. Mogu ti reći samo gdje da nađeš cvijet, slast, med i šećer.” Ona zna samo za dobre stvari u životu, dok su joj one rđave nepoznate.
To je druga kategorija ljudi, koja ima pozitivne misli i vidi samo dobru stranu stvari. Oni se uvijek trude da prikriju zlo kako bi zaštitili bližnje; naprotiv, ljudi prve kategorije se trude da izlože zlo i da ga iznesu na površinu.
Kada neko dođe kod mene i počne da optužuje druge ljude, dovede me u tešku situaciju i ja mu navedem ovaj primjer. Tada mu kažem da odluči kojoj kategoriji želi da pripada, kako bi mogao da nađe ljude iste vrste i da se sa njima druži.

Siromašni dječak je prodavao robu od vrata do vrata kako bi se školovao. Jednog dana pošto nije imao novaca a bješe puno gladan, odluči da zatraži obrok u prvoj kući na koju naiđe.

Ali kada je mlada žena otvorila vrata, on se samo usudio da pita za čašu vode. Ona ga pogleda i shvati, da je dečak vjerovatno gladan. Ubrzo, mu je donela veliku čašu mleka. Brzo je popio mleko, i upitao djevojku, koliko treba da plati . Ona je odgovorila : "Ne duguješ ništa . Majka nas je naučila da nikad ne prihvatamo novac za dobrotu koju učinimo". "Onda vam hvala od sveg srca ", - rekao je on i osetio da je sada jači, ne samo fizički, već i mentalno, osetio je spremnost da se suoči sa svim teškoćama koje život nosi.

Prošle su godine. Jednog dana ta žena je postala ozbiljno bolesna . Lokalni doktori nisu mogli da joj pomognu , zato su je poslali u veći grad, kod specijaliste. Jedan mladi doktor pozvan je na konsultacije. Kada je ušao u bolničku sobu, odmah je prepoznao ženu, to je bila ona ista koja je mu je pomogla kada je bio siromašan, ista ona koja mu je u čašu mlijeka ulila svu svoju snagu i dobrotu, baš kada mu je to bilo najpotrebnije. Doktor je bio odlučan da uradi sve i pomogne ženi da se oporavi od te teške bolesti .

Liječenje je dugo trajalo, ali zajedno su uspjeli da prevaziđu bolest . Posle nekog vremena žena je dobila račun za njen tretman . Bila je zabrinuta da će račun biti toliki, da će joj trebati ostatak svog života kako bi ga izmirila. Konačno , kada je žena pogledala račun, umjesto iznosa stajale su riječi: "Plaćeno u potpunosti sa čašom mleka".

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čekaše. Zatim pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane na kojoj je sjedio i glođu je. Jedan pacov bio je crn, drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

On pogleda i iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ali ugledao je samo drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Isplazio je jezik i okušao kap meda. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Ali kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi i pacove koji su jeli njegovu granu i lava na zemlji i zmiju koja je gmizala ispod njega.

Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do prvog učenjaka. Ovaj mu reče: “Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da se krećeš. Dva pacova bijeli i crni predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob koji čeka da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.”

lijepe price, hajmo dalje

Jednom je, kažu bio jedan kralj koji je mogao da priča sa biljkama, izašao je tako jednog dana u svoju baštu i vidio kako mu blijedi i umire svo cvijeće, žbunje i drveće. Prišao je hrastu i upitao ga zašto blijedi i umire, a on mu je odgovorio da je to zato što je tužan jer nikada neće biti visok kao bor. Bor je pak umirao od želje da daje grožđe kao vinova loza. A vinova loza je umirala jer nije mogla procvijetati kao ruža. Ubrzo dok je išao kroz baštu i razgovarao sa biljkama našao je jedan predivan cvijet, potpuno zdrav i svijež, silno mu se obradovao. Kada ga je upitao zašto on nije tužan kada baš sve biljke u bašti jesu, dobio je slijedeći odgovor: - Mislim da je to prirodno, jer kad ste me posadili, cilj vam je bio da vam ulijepšam baštu, da lepo mirišem i razveselim vas. Da ste željeli, hrast, grožđe ili ružu vi bi ih posadili. Tako da mislim da ne mogu biti ništa drugo nego ono što jesam i pokušati da razvijem svoje najbolje kvalitete.

Pogledaj sebe. Možeš biti samo to što jesi. Nemoguće je da postaneš neko drugi. Imaš izbor, možeš se radovati i „cvijetati“ onakav kakav jesi ili možeš da blijediš i tuguješ ako ne prihvatiš sebe.

dobra

Dva čovjeka u zatvoru djelili su istu ćeliju. Imali su iste uslove , ali je jedan od njih stalno bio nesrećan, a drugi srećan.
- Zašto si tako tužan? -Srećan čovjek pitao je nesrećanog čovjeka.
- Čemu da se radujem? Ja sam prosto nesrećan. Nedavno sam bio slobodan i imao sve što se poželjeti može, provodio život u odmaralištu, a sada, kao što vidite, zarobljen sam ovde, dok život napolju prolazi - odgovorio je nesrećni čovjek i upitao srećnog čovjeka: - A zašto si ti tako zadovoljan?
- Vidiš, -rekao je srećan čovjek , - Nedavno sam bio u drugom zatvoru, gdje su mnogo, mnogo gori uslovi,hrana je bila loša, ćelije užasne, a imao sam i cimera koji je bio nasilan i stalno me tukao, ovo ovde je odmaralište u odnosu na zatvor iz koga sam premješten. Mnogi zatvorenici sanjaju da su ovde, ali su baš mene izabrali za premještaj. Zašto onda da ne budem srećan?
Ako želite da budete srećni, samo uporedite trenutnu poziciju ne sa onom koja bi bila bolja, već sa onom koja bi bila lošija po vas.
Sreća je relativna. Ko je bolestan sreća je da bude zdrav. Za onoga ko je siromašan sreća je bogatstvo, pojam sreće razlikuje se od čovjeka do čovjeka, svako sreću doživljava na svoj način.

Bila jedna skupina žaba koje su se poželjele natjecati. Željele su se popeti na vrlo visoki toranj. Mnogo gledatelja je došlo na utrku dati podršku žabama, ali nitko od prisutnih gledatelja nije uistinu vjerovao da će neka žaba uspjeti doći do vrha kule.

Klimali su glavama i govorili: „Joj! Joj! To je vrlo naporno! Nikada neće uspjeti.“ I stvarno, žabe su počele odustajati. Osim jedne koja se penjala sve više i više…

Gledatelji su i dalje vikali: „To je vrlo naporno! Neće tako visoko dospjeti! Uzalud se trude“.

Žabe su odustajale i okretale se natrag, osim one jedne, koja je ustrajno išla naprijed. Nije se htjela predati bez obzira na to što je ostala sama. Na kraju su sve odustale, osim te jedne, koja se na kraju popela na vrh kule.

Ostale žabe, kao i gledatelji, željeli su saznati kako je uspjela napraviti ono što su svi smatrali nemogućim. Jedan je gledatelj pristupio žabi pobjednici i zapitao je od kuda joj toliko snage i hrabrosti da izdrži do samoga vrha.

Tada se pokazalo da je pobjednička žaba bila GLUHA.

Jednog dana magarac nekog farmera upao je u bunar. Životinja je rikala sažaljivo dok je farmer pokušavao da pronađe način da je izvuče. Na kraju, farmer je odlučio da je životinja već stara, a i bunar treba zatrpati. Magarac nije bio vredan truda. Zbog toga je pozvao svoje komšije da mu pomognu. Uzeli su lopate i počeli da ubacuju zemlju u bunar. Na početku, kada je magarac shvatio šta se dešava, počeo je da riče. Ali, nakon određenog vremena, na iznenađenje svih, smirio se. Nakon nekog vremena i puno lopate zemlje, farmer je odlučio da pogleda u bunar i bio je začuđen prizorom. Sa svakom lopatom zemlje koja bi pala magarcu na leđa, on je uradio nešto začuđujuće. Otresao bi zemlju sa leđa i popeo se na nju. Kako su farmeri nastavili da zatrpavaju bunar, on bi otresao zemlju i popeo se malo više ka otvoru. Ubrzo, magarac je došao do vrha bunara i iskočio iz njega.

Naravoučenije: Život će i na vas istresati prljavštinu. Trik kako da izađete iz bunara (čitaj životnih nedaća) je , otresete zemlju, i popnete se malo više svaki put. Svaki naš problem je stepenica ka vrhu.

Bio jednom jedan učenik kojemu je učitelj, glasoviti grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da dadne novac svakome tko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio točno onako kako mu učitelj zapovjedi.
Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: "Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost."
Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Prije nego je ušao u veliki grad ugleda, zasigurno, mudra čovjeka kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga tko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati. "Hej", vikao je na učenika. "Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da netko izgleda tako blesavo."
Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smijeh. "Zašto se smiješ kad te vrijeđam?" upita mudrac.
"Zato", reče učenik, "jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!"
"Uđi u grad," reče mu mudrac. "Tvoj je!"

Extra,idemo dalje

https://advokat-prnjavorac.com

Jednom su mirni stanovnici Zemlje pitali jednog veoma moćnog čarobnjaka da zaustavi sve ratove i krvoproliće na planeti.
- To je jednostavno, - rekao je on. - Ja ću uništiti svo oružje na Zemlji, i niko neće biti u stanju da se bori.
- To bi bilo odlično! - uzviknuše ljudi.
Čarobnjak je upotrebio svoju magiju i to bi urađeno, nije više bilo oružja.
Bio je mir na planeti, a većina onih koji su bili skloni da se bore, nisu mogli da pronađu oružje.
Kada su konačno shvatili da je oružje zauvek nestalo, oni su napravili koplja od mladih stabala, i ponovo započeli da povređuju jedni druge.
Kada je čarobnjak čuo tako loše vesti, on je rekao:
- Ne brinite. Ja ću uništiti svo mlado drveće, pa ovi nasilnici neće biti u stanju da se bore.
Posle dva ili tri dana bezuspešne potrage za mladim stablima, pogodnih za izradu kopalja, buntovni ljudi počeli su da seku veliko drveće, kako bi od njih napravili palice, krvoproliće je ponovo počelo. Čarobnjak uništi svo veliko drveće, ali su ljudi počeli da izrađuju noževe i mačeve od metala. On je uništio sav metal na planeti, a onda su oni počeli da bacaju kamenice jedni na druge. Bilo je potrebno uništi i kamenje, smatrao je čarobnjak. Tada su se pobunili ljudi koji su zagovarali mir: - Svo drveće je nestalo, nema metala ni kamena. Kako da živimo, šta da jedemo? Ljudi će uskoro umirati i bez borbe. Ne, ovo je pogrešno rešenje problema! - zavapiše oni .

Čarobnjak je bio zbunjen :- Ne znam kako da rešimo ovaj problem.
Ljudi su pali u očajanje, nisu znali šta da rade. A onda se iz gomile, jedan pametan klinac obratio čarobnjaku.- Znam šta treba da uradite. Neka se ljudi osećaju onako kako drugi vide njihove postupke. Ako je jedna osoba povredila nekoga, neka oseća tu istu bol, a ako on donosi radost drugom, neka oseća tu istu radost. Dakle, niko nikoga neće povrediti, jer će odmah osetiti njegovu bol, i moraće da prestane.

Svi ljudi su bilizadivljeni veličinom dečakove ideje, a čarobnjak je odmah otelotvorio njegovu zamisao. Vratio je takođe svo drveće, kamenje i metal, pa čak i oružje.

Od toga dana, niko na planeti nije pokušao da povredi svog bližnjeg. Ljudi su počeli da pomažu jedni druge i nastavili da žive u harmoniji i radosti.