Vede
Najvažniji sveti tekstovi religije Hindusa su Vede koje sadržavaju arijsku vjeru u Indiji. Vede obuhvaćaju himne, upute za obrede, te mnoštvo razmišljanja o različitim kozmološkim temama. Četiri su vrste Veda od kojih je Rg Veda (ponekad se susreće oblik Rk Veda) najstarija i sadrži himne u čast arijskih bogova, prikazanih kao personifikacija prirodnih sila. Druga knjiga je Samaveda koja sadrži stihove koji su odabrani za pjevanje. Treća je Yajurveda u kojoj se daju prozne upute o obredima, a četvrta Atharvaveda u kojoj su predstavljeni obredi i čari u stihovima, i u kojoj se posebna pažnja posvećuje liječenju bolesti. Vrijeme pisanja svetih knjiga je nepoznato, ali smatra se da su nastale 1000 godina p. n. e. Pisane su sanskritom.
Upanišade
Upanišade su komentari tekstova Veda koji nude mnoštvo filozofskih nagađanja o porijeklu svemira, prirodi božanstava, Atmanu (ljudskoj duši) i odnosu ljudske duše prema univerzalnoj duši (bog Brahman) i datiraju iz 600. godine prije nove ere. Hinduizam nudi tri spasenja od ciklusa ponovnog rađanja: filozofija ili spoznaja, vjerski obredi i pobožnost. Tako, dakle, u hinduizmu postoje vrhunska filozofija, umovanje i najstrpljivija disciplina koncentracijske meditacije, religijski obredi i posvećena pobožnost u obožavanju kipova nebrojenih omiljenih bogova. Za Hinduse su značajna i dva epa: Ramayana i Mahabharata. Ramayana je nastala od drevne herojske priče o bogu Višnu koji se pojavljuje kao knez Rama i izbavlja svoju ženu od Ravane, demonskog kralja Lanke. To čini uz pomoć boga majmuna, Hanumana. Mahabharata je nastala od drevne vojničke priče o bogu Višnu koji se pojavljuje kao Krišna, prijatelj i saveznik petero Pandava braće koji su junaci u velikoj bici Pandave i Kurave. Za Hinduse je značajna i podjela na četiri nasljedne kaste:
brahmane (svećenička i učena kasta);
kšatrije (vojna, profesionalna i vladajuća klasa);
vajšije (zemljoposjednici, obrtnici i trgovci-poslovna kasta);
šudre (zanatlijska, radnička i seljačka kasta). Ispod šudra bila je i peta grupa nedodirljivih (klasa najnižeg zanimanja i bez društvenog statusa). Indijska je vlada 1949. godine zabranila diskriminaciju prema nedodirljivima.
Bogovi
Svaki Hindus vjeruje u jednoga Uzvišenoga Boga Brahmana, "Apsolutnog" koji vlada svijetom uz pomoć manjih bogova. Religija Hindusa može se podijeliti na tri ogranka ili sekte; svaka sa svojim pogledom na svijet prirode i imenom za uzvišenog boga: Višnu, Šiva i Šakti.
Višnu se javlja u jednom od svojih deset utjelovljenja i uglavnom je bog dobre volje koji sjedi na prijestolju u nebu uz svoju ženu, božicu Lakšmi.
Šiva se od Višnua razlikuje po svom karakteru – mračan je i sumoran i ta njegova osobina potječe od Rudre, vedskog boga planina i oluje. Šivu se opisuje kao boga koji vreba na tamnim mjestima kao što su groblja i bojna polja. Prikazuje ga se sa vijencem lobanja, okružena zlim duhovima dok pleše sablasni ples kojim uništava svijet. U drugim je prilikama prikazan kao asketa, zanesen neprekidnim meditacijama na Himalaji. Poklonici ga obožavaju prikazanog u kipu ili čak simbolu linge, okruglog, fataličkog lika koji predstavlja stvaralačku moć boga. Šivaizam ima i neugodnih strana kao što su žrtvovanje životonja ili asketsko samovoljno nanošenje ozljeda na tijelu, ali ipak većina poklonika Šivu smatra milosrdnim i punim ljubavi.
Šakti, velika božica majka, svojim je poklonicima vrhunsko božanstvo. Obožavaju je u okrutnom obliku kao Durgu ili Kali, ili u blažem obliku kao Parvati ili Umu. U svom se okrutnom obliku prikazuje kao odvratna stara vještica koja sa sobom nosi razna oružja i gazi demona. Obožavanje božice Durge, odnosno Kali i danas je popraćeno žrtvovanjem životinja, a u prošlosti su se prinosile i ljudske žrtve. U svom blažem obliku Šakti se prikazuje kao prekrasna mlada žena. Premda se može naljutiti na griješnike, puna je dobrote i ljubavi prema svojim poklonicima. Obožavaju se i drugi vedski bogovi, kao naprimjer Ganeš, bog-slon, Hanuman, bog-majmun i Surya, bog-sunce.
Žene Hindusa, iako poštovane, smatraju se potčinjenim muškarcima. Najvažnija posljedica je sati, danas zabranjen; udovica će se dati spaliti na muževljevom pogrebu da osigura spas za sebe i njega.
Grad Benares ili Varanasi je za Hinduse "grad smrti" koju Hindusi ne shvaćaju kao tužni trenutak. Ime je dobio po dvije pritoke rijeke Ganges: Varuni i Asi između kojih je smješten. Smatra se da ga je osnovao bog Šiva kada je sa svojom suprugom, božicom Parvati hodao po Zemlji. Kad osjete da se približava trenutak smrti, odlaze u Benares i tamo je dočekuju. Nakon smrti Hindusi spaljuju svoje mrtve i prosipanje pepela zajedno sa svetim cvjetovima nevena u rijeku Ganges, osigurava duši nastavak života. Na lomačama ne spaljuju sve pokojnike. Plamena su pošteđena mala djeca, jer su neokaljana, invalidi jer pate, asketi i jogiji jer žive pročišćeno. Ne spaljuju se ni trudnice, jer "cvijet" koji nose pripada Bogu, kao ni ljudi koji su umrli od ugriza Kobre, jer je kobra sveta životinja boga Šive. Tijela onih koji se ne spaljuju pričvrste se ze kameni uteg i uz kratak obred spuste na dno rijeke. Nakon kratkog vremena slabi indijski konop istruhne i pukne pa tijelo ispliva na površinu i postaje hrana pticama. Hindusi teže ka oslobađanju iz kruga ponovnih rođenja da bi postali jedno s Brahmanom.
