Bosanski stećak prvi put je otputovao u svijet kada je u Parizu 1950. godine održana velika izložba svjetskog značaja i dometa pod nazivom “Umjetnost na tlu Jugoslavije”. Tada je stećak pobudio i probudio golemu znatiželju za srednjovjekovne bosanske teme, za Bosnu koja je bila i za Bosnu i Hercegovinu što je upravo nastajala kao ravnopravna federalna jedinica Jugoslavije na razvalinama ratom opustošene zemlje.
Stećak se nije našao slučajno u Parizu. Za njega kao i za cjelokupni koncept čudesne, reprezentativne izložbe brinuo se general projekta: Miroslav Krleža!
Čengićev dnevnik
Krleža je prezirao potkupljive historičare, sve i bez izuzetka! Krleža je, recimo tako, bio fasciniran Bosnom! Fasciniran svijetom bosanskog srednjovjekovlja, slobodarskim duhom bosanskih krstjana i razboritom Crkvom bosanskom i njezinih pučana koje su drugi nazivali „dobrim Bošnjanima“.
Pišući o stećcima, tumačeći znakove i prizore s bokova grobnih mramorova, zapanjeno je otčitavao poruke jednog slobodnog i ponosnog svijeta, „laičke pastve“ koja je zabacivala svaku dogmu i nudila novu interpretaciji Novog zavjeta.
Posebne, nerijetko i nepretenciozne, ljudske i misaone refleksije Miroslav Krleža ostavio je neposrednim susretima i razgovorima s dugogodišnjim prijateljem Enesom Čengićem. Na brojnim mjestima u Čengićevom višetomnom dnevniku „S Krležom iz dana u dan“ ostala su neporeciva svjedočenja o jeziku, narodima, pojedincima, intelektualcima... koja mi, u Bosni i Hercegovini, nismo imali ni snage, a ni volje „čuti i vidjeti“ na način Miroslava Krleže, a kamoli (sami, bez političke pomoći) - i objaviti.
Kad Krleža, naprimjer, govori o prvoj zagrebačkoj džamiji, porušenoj „voljom zagrebačkih muslimana“, on ne podsjeća samo na puku faktografiju, nego se i obara, prije svega, na političke gluposti, koje se vječno ponavljaju.
Prolazeći pored Muzeja revolucije, Krleža govori Čengiću: „Vidite li ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
O jeziku
O jeziku Bošnjaka Krleža je imao izuzetno visoko mišljenje, a očito je osjećao i svu „političku složenost“ pitanja da se baš taj, „najljepši jezik“, ne pojavljuje pod svojim autentičnim (bosanskim imenom). Krleža kaže, uz napomenu da je „Andrićev jezik izvanredan“ - da je za njega najljepši “jezik bosanskohercegovačkih muslimana.“
U tom smislu navodi suvremenike - Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Aliju Isakovića, Aliju Nametka, ali i one davne, poput Bašeskije, recimo. Kikić mu je bio, govorio je emotivno obojenim glasom o njemu, „velika nada“, objavljujući ga u „Danasu“ i „Pečatu“. Skendera je nagovarao da napiše roman o Husku Miljkoviću.
Kad je 1944. izašla „Legenda o Ali-paši“ Envera Čolakovića, a nakon oslobođenja zabranjena, poslao ju je Rodoljubu Čolakoviću s porukom: „Evo teme o Bosni bolje nego kod jednog Tvog prijatelja“, očito aludirajući na Ivu Andrića! Naišavši na Bašeskijin „Ljetopis“, oduševljen je govorio: „Zaista, pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo smisla i duha. Izvrstan je.“
Krležine reference o brojnim temama srednjevjekovne Bosne i novije BiH zaslužuju posebnu pozornost, ne zato što je „Krleža volio Bosnu“, nego zbog toga što je ta ljubav, taj Krležin odnos bio plodonosan, podsticajan i izuzetno afirmativan za ukupnu kulturnu i državnu historiju naše zemlje. Otuda Krleža, za nas ovdje, nije samo veliki svjetski pisac nego i onaj koji nas je potpuno razumio i snažno podsticao!
