Prirucnik za dobijanje azila u Njemackoj
Postano: čet tra 30, 2015 3:06 pm
Prirucnik za dobijanje azila u Njemackoj
U Njemačkoj se dugo već nije predavalo toliko zahtjeva za azil kao danas. Ali, kako izgleda postupak dobijanja azila?
Onaj ko kao izbjeglica dođe u Njemačku mora da podnese zahtjev za azil kod pograničnih službi, policije ili drugih nadležnih službi. Potom potražioci azila bivaju proslijeđeni u kolektivne centre za privremeni smještaj. Nakon toga se po tzv. Kenigsštajnerovom ključu odlučuje u koje centre i u koje savezne pokrajine će potražioci azila biti proslijeđeni. A oni bi trebalo da budu pravilno raspoređeni u svih 16 saveznih pokrajina. Ukoliko neka pokrajina ima više stanovnika onda bi trebalo da prihvati i veći broj izbejglica. Tako u Sjevernu Rajnu-Vestfaliju, na primjer, odlazi 21 odsto, a u Brandenburg samo tri odsto onih koji traže azil u Njemačkoj.
Međutim, uspješna raspodjela nekad zavisi i od toga gdje i u kojim centrima postoje slobodna mjesta. Razlog je ponekad i zemlja porijekla izbjeglica, jer pojedini kolekitivni centri ne primaju izbjeglice iz svih zemalja.
Prva stanica
Izbjeglice za početak moraju da žive u privremenim prihvatnim centrima. Najčešće su to prostori ograđeni žicom u kojima imaju ljekara, kantinu i zajedničke spavaonice, a centri su pod policijskim nadzorom. Svakom potražiocu azila se obezbjeđuje 6,5 kvadratnih metara stambenog prostora. Takođe ih se opskrbljuje hranom, odjećom, vakcinama ili drugom neophodnom pomoći. Djeca dobijaju dodatnu pomoć kako bi mogla da pohađaju školu.
U prihvatnim centrima se prikupljaju lični podaci, izbjeglice se fotografišu i uzimaju im se otisci prstiju koji se prosljeđuju Saveznoj kriminalističkoj službi koja provjerava da li je potražilac azila u nekoj drugoj evropskoj zemlji možda već predao zahtjev za azil.
U svakom prihvatnom centru rade saradnici Savezne službe za migracije i izbjeglice (BAMF). Oni ispituju razloge zbog kojih su osobe izbjegle iz zemlje porijekla, a u svakom zahtjevu primarna treba da bude sudbina svakog pojedinca. Prilikom saslušanja se razlozi dolaska moraju saopštiti usmeno, a prisutan je i prevodilac. Protokol razgovora dobijaju obje strane. I tada se odlučuje hoće li biti otvoren postupak za dobijanje azila. Ponekad uopšte ne postoji pravo na dobijanje azila, jer je potražioc već u protokolu druge zemlje EU i onda se ti slučajevi prosljeđuju nadležnoj zemlji.
Druga stanica
Nakon tri mjeseca ističe obaveza da se živi u prihvatnom centru. Tada se potražioci azila - po strogim kvotama - raspoređuju po saveznim pokrajinama. Azilanti tada najčešće žive u zajedničkim smještajima kojima upravljaju privatne organizacije ili druge hiumanitarne organizacije. U ponekim opštinama se na korišćenje daju i stanovi u stambenim zgradama. Neke izbjeglice mole da ih se pošalje u pokrajine gdje im žive rođaci. Ali, to se mora uzeti u obzir samo ako se radi o bračnim drugovima ili maloljetnoj djeci.
Od početka ove godine se izbjeglice mogu kretati slobodno po Njemačkoj, dok je to ranije bilo uređeno drugačije i izbjeglice su smjele da se kreću samo u strogo određenom krugu mjesta stanovanja.
Za razliku od prihvatnih centara koje finansira država, naredni smještaj za izbjeglice dužni su da finansiraju okruzi i opštine. Oni dobijaju izvjesnu paušalu za smještaj azilanata. I tu postoje velike razlike. Bavarska, na primjer, preuzima troškove sto odsto, dok druge pokrajine iz sopstvenog budžeta plaćaju samo 20 odsto.
Novost od ove godine je da azilanti smiju i raditi. Međutim, šanse za dobijanje posla u pravilu nisu velike. Oni koji su bez posla dobijaju mjesečnu naknadu u visini 352 evra i najduže 15 mjeseci te im dodatno bivaju plaćeni troškovi za stan i grijanje. Ali, i nakon toga postoji finansijska pomoć za koju, međutim, više nisu nadležne opštine, već savezna država.
Odluka
Proces dobijanja azila u principu ne bi trebalo da traje duže od tri mjeseca. No, u prosjeku i sada traju znatno duže, ponekad i više od godinu dana. Razlog za to je i veliki porast broja izbjeglica koje dolaze u Njemačku. Izuzeci su sada izbjeglice iz Sirije i Iraka; njima se po ubrzanoj proceduri dodjeljuje staus izbjeglice. Takođe bi i procedura za izbjeglice iz takozvanih sigurnih zemalja, kao što su Srbija i Makedonija, u kojima ne postoje politički razlozi odlaska iz zemlje, trebalo da se skrati i bude završena za "nekoliko dana".
Odluka o zahtjevu za azil se uvijek uručuje u pisanoj formi. Tu je objašnjenje i, ukoliko je potrebno, sa uputama za pravnu pomoć i prevodom. Ako zahtjev bude prihvaćen, onda potražilac dobija dozvolu boravka na tri godine i pravo na socijalnu pomoć, što nakon isteka tog roka treba još jedanput da bude provjereno.
Postoje i posebni slučajevi za one kojima u zemlji porijekla prijete mučenja, smrtna kazna ili građanski rat, za njih važi tzv. "međunarodno pravo na zaštitu" tako da u zemlji mogu da ostanu godinu dana, a nakon toga se i u ovakvim slučajevima zahtjevi još jedanput provjeravaju.
Ako pak zahtjev za azil bude odbijen, osobe se "protjeruju" iz zemlje. Proteklih godina je u Njemačkoj bilo njih više od 10.000. Doduše oni mogu da se žale pred sudom, ali za to im je potreban advokat.
U ponekim slučajevima se pak i pored odbijanja može ostati u zemlji. Ako osoba nema pasoš, ili nema avionsku liniju ka građanskim ratom pogođenoj zemlji, onda ta osoba dobija tzv. "trpljeni boravak" (njem. Duldung). Takođe i ako osoba ima dijete sa državljaninom Njemačke ne može biti jednostavno izbačena.
U svakom slučaju izbjeglice imaju to pravo da i nakon što su odbijeni ponovo predaju zahtjev. No, jedan takav zahtjev se obrađuje samo u slučaju da se pravna situacija promijenila (na primjer da se situacija u zemlji porijekla drugačije tretira) ili da se pojave dokazi koji u prvom procesu nisu bili dostupni.
U Njemačkoj se dugo već nije predavalo toliko zahtjeva za azil kao danas. Ali, kako izgleda postupak dobijanja azila?
Onaj ko kao izbjeglica dođe u Njemačku mora da podnese zahtjev za azil kod pograničnih službi, policije ili drugih nadležnih službi. Potom potražioci azila bivaju proslijeđeni u kolektivne centre za privremeni smještaj. Nakon toga se po tzv. Kenigsštajnerovom ključu odlučuje u koje centre i u koje savezne pokrajine će potražioci azila biti proslijeđeni. A oni bi trebalo da budu pravilno raspoređeni u svih 16 saveznih pokrajina. Ukoliko neka pokrajina ima više stanovnika onda bi trebalo da prihvati i veći broj izbejglica. Tako u Sjevernu Rajnu-Vestfaliju, na primjer, odlazi 21 odsto, a u Brandenburg samo tri odsto onih koji traže azil u Njemačkoj.
Međutim, uspješna raspodjela nekad zavisi i od toga gdje i u kojim centrima postoje slobodna mjesta. Razlog je ponekad i zemlja porijekla izbjeglica, jer pojedini kolekitivni centri ne primaju izbjeglice iz svih zemalja.
Prva stanica
Izbjeglice za početak moraju da žive u privremenim prihvatnim centrima. Najčešće su to prostori ograđeni žicom u kojima imaju ljekara, kantinu i zajedničke spavaonice, a centri su pod policijskim nadzorom. Svakom potražiocu azila se obezbjeđuje 6,5 kvadratnih metara stambenog prostora. Takođe ih se opskrbljuje hranom, odjećom, vakcinama ili drugom neophodnom pomoći. Djeca dobijaju dodatnu pomoć kako bi mogla da pohađaju školu.
U prihvatnim centrima se prikupljaju lični podaci, izbjeglice se fotografišu i uzimaju im se otisci prstiju koji se prosljeđuju Saveznoj kriminalističkoj službi koja provjerava da li je potražilac azila u nekoj drugoj evropskoj zemlji možda već predao zahtjev za azil.
U svakom prihvatnom centru rade saradnici Savezne službe za migracije i izbjeglice (BAMF). Oni ispituju razloge zbog kojih su osobe izbjegle iz zemlje porijekla, a u svakom zahtjevu primarna treba da bude sudbina svakog pojedinca. Prilikom saslušanja se razlozi dolaska moraju saopštiti usmeno, a prisutan je i prevodilac. Protokol razgovora dobijaju obje strane. I tada se odlučuje hoće li biti otvoren postupak za dobijanje azila. Ponekad uopšte ne postoji pravo na dobijanje azila, jer je potražioc već u protokolu druge zemlje EU i onda se ti slučajevi prosljeđuju nadležnoj zemlji.
Druga stanica
Nakon tri mjeseca ističe obaveza da se živi u prihvatnom centru. Tada se potražioci azila - po strogim kvotama - raspoređuju po saveznim pokrajinama. Azilanti tada najčešće žive u zajedničkim smještajima kojima upravljaju privatne organizacije ili druge hiumanitarne organizacije. U ponekim opštinama se na korišćenje daju i stanovi u stambenim zgradama. Neke izbjeglice mole da ih se pošalje u pokrajine gdje im žive rođaci. Ali, to se mora uzeti u obzir samo ako se radi o bračnim drugovima ili maloljetnoj djeci.
Od početka ove godine se izbjeglice mogu kretati slobodno po Njemačkoj, dok je to ranije bilo uređeno drugačije i izbjeglice su smjele da se kreću samo u strogo određenom krugu mjesta stanovanja.
Za razliku od prihvatnih centara koje finansira država, naredni smještaj za izbjeglice dužni su da finansiraju okruzi i opštine. Oni dobijaju izvjesnu paušalu za smještaj azilanata. I tu postoje velike razlike. Bavarska, na primjer, preuzima troškove sto odsto, dok druge pokrajine iz sopstvenog budžeta plaćaju samo 20 odsto.
Novost od ove godine je da azilanti smiju i raditi. Međutim, šanse za dobijanje posla u pravilu nisu velike. Oni koji su bez posla dobijaju mjesečnu naknadu u visini 352 evra i najduže 15 mjeseci te im dodatno bivaju plaćeni troškovi za stan i grijanje. Ali, i nakon toga postoji finansijska pomoć za koju, međutim, više nisu nadležne opštine, već savezna država.
Odluka
Proces dobijanja azila u principu ne bi trebalo da traje duže od tri mjeseca. No, u prosjeku i sada traju znatno duže, ponekad i više od godinu dana. Razlog za to je i veliki porast broja izbjeglica koje dolaze u Njemačku. Izuzeci su sada izbjeglice iz Sirije i Iraka; njima se po ubrzanoj proceduri dodjeljuje staus izbjeglice. Takođe bi i procedura za izbjeglice iz takozvanih sigurnih zemalja, kao što su Srbija i Makedonija, u kojima ne postoje politički razlozi odlaska iz zemlje, trebalo da se skrati i bude završena za "nekoliko dana".
Odluka o zahtjevu za azil se uvijek uručuje u pisanoj formi. Tu je objašnjenje i, ukoliko je potrebno, sa uputama za pravnu pomoć i prevodom. Ako zahtjev bude prihvaćen, onda potražilac dobija dozvolu boravka na tri godine i pravo na socijalnu pomoć, što nakon isteka tog roka treba još jedanput da bude provjereno.
Postoje i posebni slučajevi za one kojima u zemlji porijekla prijete mučenja, smrtna kazna ili građanski rat, za njih važi tzv. "međunarodno pravo na zaštitu" tako da u zemlji mogu da ostanu godinu dana, a nakon toga se i u ovakvim slučajevima zahtjevi još jedanput provjeravaju.
Ako pak zahtjev za azil bude odbijen, osobe se "protjeruju" iz zemlje. Proteklih godina je u Njemačkoj bilo njih više od 10.000. Doduše oni mogu da se žale pred sudom, ali za to im je potreban advokat.
U ponekim slučajevima se pak i pored odbijanja može ostati u zemlji. Ako osoba nema pasoš, ili nema avionsku liniju ka građanskim ratom pogođenoj zemlji, onda ta osoba dobija tzv. "trpljeni boravak" (njem. Duldung). Takođe i ako osoba ima dijete sa državljaninom Njemačke ne može biti jednostavno izbačena.
U svakom slučaju izbjeglice imaju to pravo da i nakon što su odbijeni ponovo predaju zahtjev. No, jedan takav zahtjev se obrađuje samo u slučaju da se pravna situacija promijenila (na primjer da se situacija u zemlji porijekla drugačije tretira) ili da se pojave dokazi koji u prvom procesu nisu bili dostupni.
