Mustafa Kemal Atatürk
Postano: sub vel 28, 2015 12:13 pm
Mustafa Kemal Atatürk ili Mustafa Kemal Paşa bio je turski oficir (paša) i političar i osnivač je moderne Turske republike. Inače, nadimak "Atatürk" doslovno znači "otac Turaka" (ata Türk). Među ostalim njegovim nadimcima jesu Paşa i (Gazi).
Кao mladi oficir kritizirao je vladu Osmanskog carstva i ušao u Turski nacionalni komitet jedinstva i progresa. U Prvom svjetskom ratu bio je general u osmanlijskoj vojsci, poznat po svojoj pobjedi nad Britancima na Galipolju. Nakon pada Osmanskog carstva u oktobru 1918. u Ankari je organizirao pokret otpora i poveo oslobodilački rat protiv Grka i saveznika (Velika Britanija, Francuska, Italija, SAD, Armenija i dr.). Godine 1919. istupio je iz vojske i stavio se na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije i pokreta za tursku nezavisnost koju su nakon vojnog sloma Osmanlijskog carstva na kraju 1. svjetskog rata ugrozile sile pobjednice, u prvom redu Velika Britanija. Sve to dovelo je do rata s Grčkom (koja je imala teritorijalne pretenzije spram Turske), a koju je Velika Britanija aktivno potpomagala. Grčka je vojska 1919. okupirala Izmir i anadolijsku obalu. Atatürk je smjesta počeo raditi na ujedinjavanju turskog nacionalnog pokreta i stvaranju vojske za odbranu zemlje. No, prvo se morao boriti protiv otomanskog sultanskog režima u Istanbulu, koji je bio voljan dopustiti komadanje nacionalne teritorije. Kako je vlada bila kompromitirana dopuštanjem Saveznicima okupacije dijela Turske, Atatürk je uspostavio privremenu vladu u Ankari u aprilu 1920. Velika turska narodna skupština izabrala ga je iste godine za predsjednika vlade.
U ratu s Grcima (1919-1922) odnosi pobjedu, izbacuje Grke iz Male Azije i time sprečava izvršenje nepovoljnog mirovnog ugovora iz Sèvresa koji je Grčkoj prepuštao i dijelove Male Azije. Nakon što je otklonio grčku prijetnju, Atatürk se okrenuo ka unutrašnjoj prijetnji - zbacio je sultana Mehmeda VI s vlasti 1922, te je sultanat ukinut iste godine. 1923. godine, na zasjedanju Velike narodne skupštine, Turska je proglašena republikom, a Mustafa Kemal proglašen je za njenog prvog predsjednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi ("Pobjednik"). Kasnije, 1934. godine, Velika narodna skupština daje mu naziv Atatürk ("Otac Turaka") u znak zahvale za sve ono što je učinio za turski narod. 1923. godine Atatürk osniva Narodnu partiju, čiji je i idejni vođa (1924. preimenovana je u Republikansku narodnu partiju). Ostao je predsjednik stranke do kraja svog života.
Godine 1923, nakon što je proglasio Republiku Tursku i sebe za predsjednika, poveo je državu kroz velike reforme. Između ostalog, ukinuo je mnoge religiozne dužnosti, uveo latinicu umjesto dotadašnjeg arapskog pisma i zakonom propisao da svaka osoba mora imati prezime. Progresivne reforme iz korijena su promijenile lik države i pretvorile je u modernu zemlju. Između ostalog, proklamirana je jednakost svih građana, provedena je agrarna reforma, ukinut je halifat, sistem vladavine u kojem je vrhovni vladar zakoniti nasljednik Muhammeda a. s, koji se isključivo bira između najpobožnijih i najobrazovanijih ljudi (halife su imale svjetovnu i vjersku vlast u prvim državama koje su stvorili Arapi poslije Muhammedove a. s. smrti; od 16. vijeka do 1924. titulu halife nosili su turski sultani), stvoreno je moderno građansko i krivično zakonodavstvo umjesto islamskih zakona (1926), izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa, odvojena je vjera od države tako što je 1928. iz ustava uklonjen dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju, zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže, data je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.
Atatürk i njegova revolucionarna vlada reformirali su i dali novu inspiraciju slomljenom carstvu i demoraliziranom narodu nakon što su oslobodili zemlju od stranih okupatora. To je bila nova država, zapadnjački orijentirana, skoncentrirana u Anatoliji sa demokratskom i sekularnom vladom etničkih Turaka u novom glavnom gradu, Ankari. Atatürkova biografija važna je za svakoga ko je zainteresiran da razumije modernu tursku državu i da shvati zašto je Atatürkov portret na svakom javnom mjestu i u svakom turskom domu. Njegova vizija i harizma i danas inspiriraju Tursku.
Atatürk je znao da nema mjesta za fundamentaliste u vladi jedne tolerantne i moderne države:
"Vi znate da postoji neoprostivo neprijateljstvo između muslimanskog i kršćanskog svijeta. Muslimani i kršćani postadoše vječiti neprijatelji. Posmatraše jedni druge kao nevjernike, fanatike. Ta dva svijeta su koegzistirala s tim fanatizmom i neprijateljstvom. Kao rezultat tog neprijateljstva, muslimanski svijet bio je udaljen od zapadnjačkog progresa, koji je mijenjao formu i šarolikost svakog stoljeća zato što su muslimani posmatrali progres sa nepovjerjenjem i gađenjem. Istovremeno se muslimanski svijet držao svog oružja zbog neprijateljstva koje je trajalo stoljećima između dviju grupa. Ta stalna okupacija oružjem, neprijateljstvom i preziranjem zapadnjačkog progresa predstavlja još jedan razlog našeg (turskog) nazadovanja.
Ja vam ne ostavljam u amanet dogme, nepromjenjive i ustaljene direktive. Moje duhovno nasljedstvo su nauka i razum. (...) Šta sam htio uraditi i šta sam pokušao postići za tursku naciju vrlo je jasno. Ako oni ljudi koji me žele pratiti nakon što me više ne bude prihvate nauku i razum kao vodič, oni ce biti moji istinski duhovni nasljednici.
Tvrdi se da je religiozno jedinstvo jedan od faktora u formiranju nacija. Ali mi vidimo suprotnu stvar u turskoj naciji. Turci su bili velika nacija i prije prihvatanja islama. Ta religija nije pomogla Arapima, Irancima, Egipćanima i drugima da se ujedine s Turcima da stvore naciju. Naprotiv, ona je oslabila nacionalne odnose među Turcima, uspavala turski nacionalni osjećaj i entuzijazam. To je bilo prirodno jer islam je baziran na arapskom nacionalizmu nad svim nacionalnostima.
Кao mladi oficir kritizirao je vladu Osmanskog carstva i ušao u Turski nacionalni komitet jedinstva i progresa. U Prvom svjetskom ratu bio je general u osmanlijskoj vojsci, poznat po svojoj pobjedi nad Britancima na Galipolju. Nakon pada Osmanskog carstva u oktobru 1918. u Ankari je organizirao pokret otpora i poveo oslobodilački rat protiv Grka i saveznika (Velika Britanija, Francuska, Italija, SAD, Armenija i dr.). Godine 1919. istupio je iz vojske i stavio se na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije i pokreta za tursku nezavisnost koju su nakon vojnog sloma Osmanlijskog carstva na kraju 1. svjetskog rata ugrozile sile pobjednice, u prvom redu Velika Britanija. Sve to dovelo je do rata s Grčkom (koja je imala teritorijalne pretenzije spram Turske), a koju je Velika Britanija aktivno potpomagala. Grčka je vojska 1919. okupirala Izmir i anadolijsku obalu. Atatürk je smjesta počeo raditi na ujedinjavanju turskog nacionalnog pokreta i stvaranju vojske za odbranu zemlje. No, prvo se morao boriti protiv otomanskog sultanskog režima u Istanbulu, koji je bio voljan dopustiti komadanje nacionalne teritorije. Kako je vlada bila kompromitirana dopuštanjem Saveznicima okupacije dijela Turske, Atatürk je uspostavio privremenu vladu u Ankari u aprilu 1920. Velika turska narodna skupština izabrala ga je iste godine za predsjednika vlade.
U ratu s Grcima (1919-1922) odnosi pobjedu, izbacuje Grke iz Male Azije i time sprečava izvršenje nepovoljnog mirovnog ugovora iz Sèvresa koji je Grčkoj prepuštao i dijelove Male Azije. Nakon što je otklonio grčku prijetnju, Atatürk se okrenuo ka unutrašnjoj prijetnji - zbacio je sultana Mehmeda VI s vlasti 1922, te je sultanat ukinut iste godine. 1923. godine, na zasjedanju Velike narodne skupštine, Turska je proglašena republikom, a Mustafa Kemal proglašen je za njenog prvog predsjednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi ("Pobjednik"). Kasnije, 1934. godine, Velika narodna skupština daje mu naziv Atatürk ("Otac Turaka") u znak zahvale za sve ono što je učinio za turski narod. 1923. godine Atatürk osniva Narodnu partiju, čiji je i idejni vođa (1924. preimenovana je u Republikansku narodnu partiju). Ostao je predsjednik stranke do kraja svog života.
Godine 1923, nakon što je proglasio Republiku Tursku i sebe za predsjednika, poveo je državu kroz velike reforme. Između ostalog, ukinuo je mnoge religiozne dužnosti, uveo latinicu umjesto dotadašnjeg arapskog pisma i zakonom propisao da svaka osoba mora imati prezime. Progresivne reforme iz korijena su promijenile lik države i pretvorile je u modernu zemlju. Između ostalog, proklamirana je jednakost svih građana, provedena je agrarna reforma, ukinut je halifat, sistem vladavine u kojem je vrhovni vladar zakoniti nasljednik Muhammeda a. s, koji se isključivo bira između najpobožnijih i najobrazovanijih ljudi (halife su imale svjetovnu i vjersku vlast u prvim državama koje su stvorili Arapi poslije Muhammedove a. s. smrti; od 16. vijeka do 1924. titulu halife nosili su turski sultani), stvoreno je moderno građansko i krivično zakonodavstvo umjesto islamskih zakona (1926), izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa, odvojena je vjera od države tako što je 1928. iz ustava uklonjen dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju, zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže, data je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.
Atatürk i njegova revolucionarna vlada reformirali su i dali novu inspiraciju slomljenom carstvu i demoraliziranom narodu nakon što su oslobodili zemlju od stranih okupatora. To je bila nova država, zapadnjački orijentirana, skoncentrirana u Anatoliji sa demokratskom i sekularnom vladom etničkih Turaka u novom glavnom gradu, Ankari. Atatürkova biografija važna je za svakoga ko je zainteresiran da razumije modernu tursku državu i da shvati zašto je Atatürkov portret na svakom javnom mjestu i u svakom turskom domu. Njegova vizija i harizma i danas inspiriraju Tursku.
Atatürk je znao da nema mjesta za fundamentaliste u vladi jedne tolerantne i moderne države:
"Vi znate da postoji neoprostivo neprijateljstvo između muslimanskog i kršćanskog svijeta. Muslimani i kršćani postadoše vječiti neprijatelji. Posmatraše jedni druge kao nevjernike, fanatike. Ta dva svijeta su koegzistirala s tim fanatizmom i neprijateljstvom. Kao rezultat tog neprijateljstva, muslimanski svijet bio je udaljen od zapadnjačkog progresa, koji je mijenjao formu i šarolikost svakog stoljeća zato što su muslimani posmatrali progres sa nepovjerjenjem i gađenjem. Istovremeno se muslimanski svijet držao svog oružja zbog neprijateljstva koje je trajalo stoljećima između dviju grupa. Ta stalna okupacija oružjem, neprijateljstvom i preziranjem zapadnjačkog progresa predstavlja još jedan razlog našeg (turskog) nazadovanja.
Ja vam ne ostavljam u amanet dogme, nepromjenjive i ustaljene direktive. Moje duhovno nasljedstvo su nauka i razum. (...) Šta sam htio uraditi i šta sam pokušao postići za tursku naciju vrlo je jasno. Ako oni ljudi koji me žele pratiti nakon što me više ne bude prihvate nauku i razum kao vodič, oni ce biti moji istinski duhovni nasljednici.
Tvrdi se da je religiozno jedinstvo jedan od faktora u formiranju nacija. Ali mi vidimo suprotnu stvar u turskoj naciji. Turci su bili velika nacija i prije prihvatanja islama. Ta religija nije pomogla Arapima, Irancima, Egipćanima i drugima da se ujedine s Turcima da stvore naciju. Naprotiv, ona je oslabila nacionalne odnose među Turcima, uspavala turski nacionalni osjećaj i entuzijazam. To je bilo prirodno jer islam je baziran na arapskom nacionalizmu nad svim nacionalnostima.