Jasmin Imamović otvoreno!
Postano: čet vel 12, 2015 11:32 am
Imamović: Na mene se ljute oni kojima sam iz džepa izbio nelegalno stečene milione maraka
Da općina Tuzla nije uspjela ukinuti privatizaciju javnih poduzeća danas bi sa radnicima obespravljenih firmi vjerojatno prosvjedovalo još dvije tisuće drugih. O borbi za javna dobra i sprečavanju pokušaja pljačkaške privatizacije u dnevniku TV 1 govorio je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.
TV1: Koliko je preduzeća u Tuzli bilo privatizirano, koja su, kada su privatizirana i kako je bilo moguće privatizirati javno dobro?
IMAMOVIĆ: Pet preduzeća koja su upravljala javnim dobrima je privatizirano. Naša pravna borba je trajala osam godina. Nije bilo moguće privatizirati javna dobra, to je nemoguće od prije naše ere, jer su to dobra izvan prometa. To nikome nije moglo na um past, osim tadašnjoj Vladi Kantona Tuzla. To nigdje nije urađeno. Radi se o preduzeću Vodovod i kanalizacija, zatim Grijanje, Komunalac, Pogrebne usluge, te Pijace. Do te privatizacije je došlo na nevjerovatan način, a da se o tome osnivača, općinu Tuzla, ne obavjesti. Kada smo saznali da je završena i uknjižba u sudu, kao privatne imovine, pokrenuili smo postupak kod Agencije za privatizaciju. Naš prijedlog za proglašavanje ništavnom takve odluke, jer ništavno je ako bi neko sada prodao Miljacku, a što je bilo suprotno i Zakonu o privatizaciji gdje je napisano da javna dobra ne mogu biti privatizirana, je odbijen od kantonalne Agencije. Žalili smo se resornom kantonalnom Ministarstvu i opet smo odbijeni, a onda smo poslali dvije tužbe prema Kantonalnom sudu.
TV1: Ko je uopće dozvolio privatizaciju javnog dobra i kolika je odgovornost direktora tih preduzeća?
IMAMOVIĆ: Tu je najveća odgovornost Vlade kantona i kantonalne Agencije. U kontinuitetu smno imali dva premijera kantona. Od 1998. do 2003, a to su Arapčić i Bešlagić. Oodgovorna su i resorna ministarstva, te agencije za privatizaciju. Oni moraju primjeniti zakon. Odgovornim sam našao direktore samo zato što me nisu obavjestili. Mi smo dobili novu garnituru direktora i dogovorili smo se – boriti i izboriti za imovinu građana Tuzle. To smo uspjeli zahvaljujući velikom trudu ali i znanju i poštenju Kantonalnog suda Tuzla, koji je napokon donio odluku koja je nesporna u historiji države i prava. Uspjeli smo to i zahvaljujući novom direktoru Agencije za privatizaciju, Okanoviću, koji je tu odluku izvršio.
TV1: Da niste dobili ovu bitku, šta bi izgubili građani i grad Tuzla?
IMAMOVIĆ: Evo primjer Grijanja i Vodovoda – izgubili bismo vrijednost od oko 600 miliona maraka i to za džaba. Zato što je u Agenciji utvrđivana knjigovostvena vrijednost. To je kada bismo na Ferhadiji prodavali najatraktivniji poslovni prostor. Rekli bismo da je u zgradi staroj 120 godina, pa da je amortizacija pojela vrijednost te zgrade. A i to ne za pare nego za certifikate. Zahvaljujući tom crnom tržištu certifikata, nikada javnosti nismo pokazali ko su bili organizatori tog crnog tržišta. Imali bismo dvije hiljade radnika komunalne privrede sada na ulici. Primjer je Grijanje. Naslijedio sam privatiziranu mrežu grijanja, kao javnog dobra i dug od 13 miliona maraka. To je bila mreža od 70 km. Danas je Grijanje najstabilnije preduzeće. Vraćeno je 13 miliona maraka i uloženo novih 26 miliona u širenje mreže koja nije više 70 nego 145 km i i dalje se širi. Ili Vodovod koji ima mrežu opd preko hiljadu km. Zamislite to privatizirano…
TV1: Kolika je vrijednost ovih preduzeća, a za koliko su bila privatizirana?
IMAMOVIĆ: Naša je procjena – bezvrijedno. Ne mogu tačnu cifru navesti. Po našoj procjeni, vrijednost ovih javnih dobara je blizu 600 miliona maraka. To je zapravo, skoro sva imovina koju Tuzlaci imaju. Imovina nastajala od nastanka Tuzle do danas. To je moglo završiti u privatnim rukama.
TV1: Je li to jedan od razloga što je prošle godine tokom masovnih protesta u Tuzli gorjela zgrada Općine, budući da ste nekim privatnicima, narodski rečeno, iz džepa izbili 600 miliona KM?
IMAMOVIĆ: Vidjećemo šta će istrage pokazati, ali demonstranti od 7. februara nemaju veze sa paljevinama, organizatori demonstracija, radnici. Ne znamo ko je platio ili naložio grupi od 20 muškaraca da uđu u zgradu i da je zapale. Prije toga, niko nije pomenu Općinu i ona nije nadležna. Mi jesmo nadležni za ova javna preduzeća i vidite šta smo uradili, ali nismo nadležni za kantonalna preduzeća. Mnogo je ljudi koji se na mene veoma ljute jer sam im izbio stotine miliona KM iz džepa, a koje su stekli džaba i na nelegalan način.
TV1: Možemo li definitivno reći da ova preduzeća od danas i u buduće ostaju u vlasništvu građana Tuzle i Grada Tuzla?
IMAMOVIĆ: Ostaju i mi nećemo prestati ponavljati građanima Tuzle za svaki praznik javna dobra su nedodirljiva. Ako nam neko ukrade, otme, kupi javna dobra, bankrotiraćemo. Nema nam opstanke. Mi sada imamo uredno grijanje, najbolje i najjeftinije u BiH, imamo uredno vodosnabdijevanje, imamo dugoročni plan vodosnabdijevanja do 2035. godine, a riješili smo redukcije nakon 70 godina. Imamo najsavremeniju sanitarnu deponiju na prostoru bivše Jugoslavije. Ništa od toga ne bismo imali da su ovo privatna preduzeća. Ne bismo imali imovinu na osnovu koje imovine možemo da štitimo naše građane i omogućavamo da ostvare svoja prava, te da poduzimamo neke socijalne mjere posebno kada su cijene u pitanju.
Da općina Tuzla nije uspjela ukinuti privatizaciju javnih poduzeća danas bi sa radnicima obespravljenih firmi vjerojatno prosvjedovalo još dvije tisuće drugih. O borbi za javna dobra i sprečavanju pokušaja pljačkaške privatizacije u dnevniku TV 1 govorio je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.
TV1: Koliko je preduzeća u Tuzli bilo privatizirano, koja su, kada su privatizirana i kako je bilo moguće privatizirati javno dobro?
IMAMOVIĆ: Pet preduzeća koja su upravljala javnim dobrima je privatizirano. Naša pravna borba je trajala osam godina. Nije bilo moguće privatizirati javna dobra, to je nemoguće od prije naše ere, jer su to dobra izvan prometa. To nikome nije moglo na um past, osim tadašnjoj Vladi Kantona Tuzla. To nigdje nije urađeno. Radi se o preduzeću Vodovod i kanalizacija, zatim Grijanje, Komunalac, Pogrebne usluge, te Pijace. Do te privatizacije je došlo na nevjerovatan način, a da se o tome osnivača, općinu Tuzla, ne obavjesti. Kada smo saznali da je završena i uknjižba u sudu, kao privatne imovine, pokrenuili smo postupak kod Agencije za privatizaciju. Naš prijedlog za proglašavanje ništavnom takve odluke, jer ništavno je ako bi neko sada prodao Miljacku, a što je bilo suprotno i Zakonu o privatizaciji gdje je napisano da javna dobra ne mogu biti privatizirana, je odbijen od kantonalne Agencije. Žalili smo se resornom kantonalnom Ministarstvu i opet smo odbijeni, a onda smo poslali dvije tužbe prema Kantonalnom sudu.
TV1: Ko je uopće dozvolio privatizaciju javnog dobra i kolika je odgovornost direktora tih preduzeća?
IMAMOVIĆ: Tu je najveća odgovornost Vlade kantona i kantonalne Agencije. U kontinuitetu smno imali dva premijera kantona. Od 1998. do 2003, a to su Arapčić i Bešlagić. Oodgovorna su i resorna ministarstva, te agencije za privatizaciju. Oni moraju primjeniti zakon. Odgovornim sam našao direktore samo zato što me nisu obavjestili. Mi smo dobili novu garnituru direktora i dogovorili smo se – boriti i izboriti za imovinu građana Tuzle. To smo uspjeli zahvaljujući velikom trudu ali i znanju i poštenju Kantonalnog suda Tuzla, koji je napokon donio odluku koja je nesporna u historiji države i prava. Uspjeli smo to i zahvaljujući novom direktoru Agencije za privatizaciju, Okanoviću, koji je tu odluku izvršio.
TV1: Da niste dobili ovu bitku, šta bi izgubili građani i grad Tuzla?
IMAMOVIĆ: Evo primjer Grijanja i Vodovoda – izgubili bismo vrijednost od oko 600 miliona maraka i to za džaba. Zato što je u Agenciji utvrđivana knjigovostvena vrijednost. To je kada bismo na Ferhadiji prodavali najatraktivniji poslovni prostor. Rekli bismo da je u zgradi staroj 120 godina, pa da je amortizacija pojela vrijednost te zgrade. A i to ne za pare nego za certifikate. Zahvaljujući tom crnom tržištu certifikata, nikada javnosti nismo pokazali ko su bili organizatori tog crnog tržišta. Imali bismo dvije hiljade radnika komunalne privrede sada na ulici. Primjer je Grijanje. Naslijedio sam privatiziranu mrežu grijanja, kao javnog dobra i dug od 13 miliona maraka. To je bila mreža od 70 km. Danas je Grijanje najstabilnije preduzeće. Vraćeno je 13 miliona maraka i uloženo novih 26 miliona u širenje mreže koja nije više 70 nego 145 km i i dalje se širi. Ili Vodovod koji ima mrežu opd preko hiljadu km. Zamislite to privatizirano…
TV1: Kolika je vrijednost ovih preduzeća, a za koliko su bila privatizirana?
IMAMOVIĆ: Naša je procjena – bezvrijedno. Ne mogu tačnu cifru navesti. Po našoj procjeni, vrijednost ovih javnih dobara je blizu 600 miliona maraka. To je zapravo, skoro sva imovina koju Tuzlaci imaju. Imovina nastajala od nastanka Tuzle do danas. To je moglo završiti u privatnim rukama.
TV1: Je li to jedan od razloga što je prošle godine tokom masovnih protesta u Tuzli gorjela zgrada Općine, budući da ste nekim privatnicima, narodski rečeno, iz džepa izbili 600 miliona KM?
IMAMOVIĆ: Vidjećemo šta će istrage pokazati, ali demonstranti od 7. februara nemaju veze sa paljevinama, organizatori demonstracija, radnici. Ne znamo ko je platio ili naložio grupi od 20 muškaraca da uđu u zgradu i da je zapale. Prije toga, niko nije pomenu Općinu i ona nije nadležna. Mi jesmo nadležni za ova javna preduzeća i vidite šta smo uradili, ali nismo nadležni za kantonalna preduzeća. Mnogo je ljudi koji se na mene veoma ljute jer sam im izbio stotine miliona KM iz džepa, a koje su stekli džaba i na nelegalan način.
TV1: Možemo li definitivno reći da ova preduzeća od danas i u buduće ostaju u vlasništvu građana Tuzle i Grada Tuzla?
IMAMOVIĆ: Ostaju i mi nećemo prestati ponavljati građanima Tuzle za svaki praznik javna dobra su nedodirljiva. Ako nam neko ukrade, otme, kupi javna dobra, bankrotiraćemo. Nema nam opstanke. Mi sada imamo uredno grijanje, najbolje i najjeftinije u BiH, imamo uredno vodosnabdijevanje, imamo dugoročni plan vodosnabdijevanja do 2035. godine, a riješili smo redukcije nakon 70 godina. Imamo najsavremeniju sanitarnu deponiju na prostoru bivše Jugoslavije. Ništa od toga ne bismo imali da su ovo privatna preduzeća. Ne bismo imali imovinu na osnovu koje imovine možemo da štitimo naše građane i omogućavamo da ostvare svoja prava, te da poduzimamo neke socijalne mjere posebno kada su cijene u pitanju.
