Čovjek velikog srca
Postano: čet sij 01, 2015 2:39 pm
Hasan Ahmetlić obnavlja i finansira crkve, džamije, majci šehida daje penziju, stipendira djecu u Bosni i Hercegovini i Somaliji…
“Vidiš tu žutu kuću, pa onu do nje – narandžastu, pa onu u kojoj je banka, pa tu bijelu… Pogledaj fasade, boje… Vidiš kako su lijepe, svježe, umivene…”, kaže i pređe rukom preko crvenih krovova po kojima decembarsko sunce bljeska kao usred maja, a po njima igraju tanke sjene stoljetnih kula s Gradine što se probijaju kroz borove s brdašca poviše Tešnja, piše “Al Jazeera”.
“Negdje proljetos išao sam uz ovu ulicu Kralja Tvrtka i gledao te kuće, tako lijepo poredane i sređene. A gore, samo koji metar iznad njih, na onom špicu, na osami, gledala me katolička crkva – tužna i blijeda. Fasada joj je bila dotrajala, požutjela. Stajao sam koji trenutak i gledao, čas u crkvu, čas u te šarene kuće… Pomislio sam kako je to nepravedno i tužno. Znao sam da ne želim takvu sliku još jednom pogledati. I u tom trenutku sam odlučio da je popravim, umijem”, kaže Hasan Ahmetlić, 48-godišnji vlasnik kompanije Hifa Tank iz Tešnja.
Rukom prelazi ispod podzida dvorišta crkve, napravljenog od bijelih kamenih ploča, dok se iznad izvija vitki toranj crkve, svježe obojene u žutu i bijelu boju.
“Ovo smo napravili od kamena iz naše porodične firme, a za ostalo – fasadu na crkvi, prozore i farbanje unutrašnjosti – moja porodica i ja smo platili da se uradi”, kaže dok dlanovima miluje bijeli kamen.
Neće da kaže koliko je to koštalo.
“Stid me je to govoriti. To se ne priča – daj i šuti”, kaže skromno.
Penzija za majku Havu
Svećenik se, kaže, iznenadio kada je čuo da će jedan Bošnjak renovirati crkvu.
“A ja sam rekao da je to za mene čast, da će me osmijeh vjernika kada vide umivenu crkvu, učiniti bogatim”, kaže Hasan, jedan od petero braće Ahmetlić, koji su vlasnici bh. giganta Hifa Grupe.
U crkvu, lijepo okrečenu i okićenu pred Božić, uvodi nas župljanin Marko Rajković.
“To što je Hasan uradio, to je nemoguće. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali kod nas se čini nemogućim da neko iz jednog naroda nešto dobro uradi drugom. Ali, ja znam dugo Hasana i njegovu obitelj i mene to nije začudilo, oni su dobri ljudi, koji pomažu svakome, ne gledaju ko je ko, šta je, koje je vjere”, kaže Marko.
Hasana zna, kaže, još dok je bio dijete. Njega, braću mu i roditelje tešanjska čaršija, veli, prvo je upoznala kroz posao, a tek poslije kroz školu, druženja….
“Hasan je, ako nije bio u školi, miješao beton u očevoj fabrici za pravljenje betonskih elemenata. Išao je sa ocem po Jadranu da radi, nikad nije dangubio”, priča Mirko.
Hasan je pomogao obnovu još jedne katoličke crkve u okolini.
“Aha, onu gore na brdu Kondžilu”, kaže Hasan i radije priča o drugim stvarima, o djetinjstvu, Tešnju…
“Bilo nas je petero braće i roditelji. Svi bismo čitav život već u šest sati bili na nogama i nije bilo sjediti onako. Ako nemaš šta radit – čisti snijeg, meti pred kućom. Otac je išao u Imotski da radi kao građevinac kod Ivana Žužela. Od tog čovjeka je naučio da možeš i nemati, ali platu radniku moraš dati prvog u mjesecu i mi se svi toga i dan-danas držimo.
Onda smo 1982. napravili svoju elementaru. Svi smo išli u školu i uporedo radili. Imali bismo samo jedan slobodan dan – za Bajram, a onda opet na posao. Sve bih ponekad dao samo da se miješalica pokvari, pa da bar malo odmorim, da se domognem kreveta”, priča Hasan.
“Vidiš tu žutu kuću, pa onu do nje – narandžastu, pa onu u kojoj je banka, pa tu bijelu… Pogledaj fasade, boje… Vidiš kako su lijepe, svježe, umivene…”, kaže i pređe rukom preko crvenih krovova po kojima decembarsko sunce bljeska kao usred maja, a po njima igraju tanke sjene stoljetnih kula s Gradine što se probijaju kroz borove s brdašca poviše Tešnja, piše “Al Jazeera”.
“Negdje proljetos išao sam uz ovu ulicu Kralja Tvrtka i gledao te kuće, tako lijepo poredane i sređene. A gore, samo koji metar iznad njih, na onom špicu, na osami, gledala me katolička crkva – tužna i blijeda. Fasada joj je bila dotrajala, požutjela. Stajao sam koji trenutak i gledao, čas u crkvu, čas u te šarene kuće… Pomislio sam kako je to nepravedno i tužno. Znao sam da ne želim takvu sliku još jednom pogledati. I u tom trenutku sam odlučio da je popravim, umijem”, kaže Hasan Ahmetlić, 48-godišnji vlasnik kompanije Hifa Tank iz Tešnja.
Rukom prelazi ispod podzida dvorišta crkve, napravljenog od bijelih kamenih ploča, dok se iznad izvija vitki toranj crkve, svježe obojene u žutu i bijelu boju.
“Ovo smo napravili od kamena iz naše porodične firme, a za ostalo – fasadu na crkvi, prozore i farbanje unutrašnjosti – moja porodica i ja smo platili da se uradi”, kaže dok dlanovima miluje bijeli kamen.
Neće da kaže koliko je to koštalo.
“Stid me je to govoriti. To se ne priča – daj i šuti”, kaže skromno.
Penzija za majku Havu
Svećenik se, kaže, iznenadio kada je čuo da će jedan Bošnjak renovirati crkvu.
“A ja sam rekao da je to za mene čast, da će me osmijeh vjernika kada vide umivenu crkvu, učiniti bogatim”, kaže Hasan, jedan od petero braće Ahmetlić, koji su vlasnici bh. giganta Hifa Grupe.
U crkvu, lijepo okrečenu i okićenu pred Božić, uvodi nas župljanin Marko Rajković.
“To što je Hasan uradio, to je nemoguće. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali kod nas se čini nemogućim da neko iz jednog naroda nešto dobro uradi drugom. Ali, ja znam dugo Hasana i njegovu obitelj i mene to nije začudilo, oni su dobri ljudi, koji pomažu svakome, ne gledaju ko je ko, šta je, koje je vjere”, kaže Marko.
Hasana zna, kaže, još dok je bio dijete. Njega, braću mu i roditelje tešanjska čaršija, veli, prvo je upoznala kroz posao, a tek poslije kroz školu, druženja….
“Hasan je, ako nije bio u školi, miješao beton u očevoj fabrici za pravljenje betonskih elemenata. Išao je sa ocem po Jadranu da radi, nikad nije dangubio”, priča Mirko.
Hasan je pomogao obnovu još jedne katoličke crkve u okolini.
“Aha, onu gore na brdu Kondžilu”, kaže Hasan i radije priča o drugim stvarima, o djetinjstvu, Tešnju…
“Bilo nas je petero braće i roditelji. Svi bismo čitav život već u šest sati bili na nogama i nije bilo sjediti onako. Ako nemaš šta radit – čisti snijeg, meti pred kućom. Otac je išao u Imotski da radi kao građevinac kod Ivana Žužela. Od tog čovjeka je naučio da možeš i nemati, ali platu radniku moraš dati prvog u mjesecu i mi se svi toga i dan-danas držimo.
Onda smo 1982. napravili svoju elementaru. Svi smo išli u školu i uporedo radili. Imali bismo samo jedan slobodan dan – za Bajram, a onda opet na posao. Sve bih ponekad dao samo da se miješalica pokvari, pa da bar malo odmorim, da se domognem kreveta”, priča Hasan.